PROCITAJTE

Temeljni pravni akt koji propisuje načine i uvjete pod kojima je dopušteno ili zabranjeno parkiranje je Zakon o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine 67/2008. od lipnja 2008.godine). On u članku 5. propisuje da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u skladu s odredbama tog Zakona, uz prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, uređuju promet na svom području. Temeljem toga Grad Zagreb je donio nekoliko podzakonskih akata koji detaljnije reguliraju to područje (Odluka o organizaciji i načinu naplate parkiranja, Službeni glasnik 13/08. i Odluka o uporabi javnih prometnih površina za rezervirana parkirališna mjesta ,Službeni glasnik 4/94, 23/03.)

Nedavno je Grad Zagreb znatno proširio zone u kojim se naplaćuje parkiranje (područje koje je bitno šire od samog središta Grada).

To je izazvalo revolt onih građana koji žive u tim stambenim zonama, jer sada moraju plaćati parkiranje i u ulicama u kojima stanuju.

Ono što je za nas koji se bavimo sigurnošću prometa puno veći problem jest pitanje: jesu li sva parkirna mjesta propisno iscrtana, te u kojoj mjeri to utječe na sigurnost svih sudionika u prometu?

Odgovor na ovo pitanje je nažalost – negativan! Svaki iole dobar poznavalac propisa koji se odnose na propise o parkiranju, može vrlo brzo ustanoviti da u konkretnim situacijama ima podosta propusta.

Prolazeći zagrebačkim ulicama vidjeti ćete da su parkirališna mjesta (lamele) u mnogo slučajeva iscrtana neposredno uz pješački prijelaz, najbliži rub poprečnog kolnika ili da je pješacima ostavljeno vrlo malo mjesta za hodanje nogostupom.

Zakon o sigurnosti prometa na cestama u članku 3. stavak1. propisuje: „Državna tijela i tijela jedinica lokalne i podrucne (regionalne) samouprave, pravne i fizicke osobe te sudionici u prometu dužni su,u postupanju prema odredbama ovog Zakona, voditi racuna o sigurnosti, razvijati solidarnost, humane i eticke odnose medu sudionicima u prometu na cestama, štititi zdravlje i život drugih osoba, osobito djece, osoba s invaliditetom, starih i nemocnih osoba i brinuti se o zaštiti životnog okoliša.“

Ovaj članak Zakona vrlo jasno govori o čemu sve moraju voditi računa tijela lokalne samouprave pri provođenju odredbi istoga.

Što se tice mjesta na kojima se ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo navedeni Zakon (u članku 82.) propisuje da se to, između ostalog, ne smije činiti:

• na obilježenom pješačkom prijelazu i na udaljenosti manjoj od 5 m od tog prijelaza i na prijelazu biciklističke staze preko kolnika
• na raskrižju i na udaljenosti manjoj od 5 m od najbližeg ruba poprečnog kolnika
• na nogostupu i pješačkoj zoni (u ovom slučaju može se parkirati ako je to dopušteno prometnim znakom i ako je za kretanje pješaka ostavljeno najmanje 1,6 m širine, s time da ta površina ne može biti uz rub kolnika)

Tako propisane obavezne udaljenosti su zbog vrlo čvrstih i opravdanih, prije svega, sigurnosnih razloga.

• Ukoliko je vozilo parkirano do samog pješačkog prijelaza velika je vjerojatnost da vozač koji nailazi neće vidjeti dijete koje namjerava prijeći na drugu stranu kolnika. Ako znamo da djeca vrlo često istrčavaju na cestu, a da se prije toga ne uvjere  nailazi li vozilo, jasno je u kolikoj su opasnosti, ako ih vozač može zbog parkiranog vozila tik do pješačkog prijelaza, može vidjeti tek kad je sasvim blizu tog prijelaza.
• Vozilo koje je parkirano preblizu poprečnom rubu kolnika može bitno smanjiti tzv. trokut preglednosti vozaču koji vozi kroz raskrižje. To može dovesti u opasnost i njega i ostale vozače koji mu dolaze s bočnih strana.
• Odredba o obveznih 1,6 m širine na površini za kretanje pješaka propisana je da bi se omogućilo sigurno kretanje pješaka nogostupom. Zamislite ženu s dječjim kolicima, ili osobu s invaliditetom u invalidskim kolicima, kako se osjećaju kad dođu do vozila koje je parkirano blizu zida, pa moraju silaziti na kolnik kako bi nastavili kretanje.

Slijedeći problem povezan s parkiranjem je u novoizgrađenim stambenim naseljima ili mjestima interpoliranih zgrada. Novi stanari, vrlo brzo nakon useljenja i nakon što prođe zadovoljstvo i euforija zbog useljenja, susreću se s problemom parkiranja vozila ispred novo useljenih zgrada. Vjerojatno zbog potrebe da se što više prostora iskoristi za gradnju, projektanti ne ostavljaju dovoljan broj mjesta za parkiranje. Danas nije dovoljno računati jedno vozilo na jedan stan, jer vrlo često vlasnici jednog stana imaju dva, pa i više vozila. Stoga bi trebalo propisati obvezu investitorima da planiraju najmanje jedno i pol parkirališno mjesto po stanu.

Još sam jedan veliki problem uočio na zagrebačkim ulicama. To su parkirališna mjesta za osobe s invaliditetom. Ne samo da mnogi neodgovorni vozači parkiraju na mjestima rezerviranim za osobe s invaliditetom, već i oni koji projektiraju taj prostor ne čine to sukladno propisima. Naime, „Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti“ propisuje da parkirno mjesto za invalide mora biti široko 3,7 m, ili 5,9 m ako je predviđeno za dva vozila. Svjedoci smo da to najčešće nije tako, nego da su ta parkirališna mjesta najčešće iste širine kao i sva ostala.

I što zaključiti nakon svega? Činjenica je, u našem Zagrebu je jedan dio parkirališnih mjesta iscrtan na dijelovima kolnika i nogostupa u suprotnosti s odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, što znači da nisu regularna. Da stvar bude gora, parkiranje se na njima naplaćuje. Ako pak ostavite vaše vozilo na udaljenosti manjoj od pet metara od pješačkog prijelaza ili vrha raskrižja, ili na nogostupu, a da od zgrade nema 1,6 metara bočnog razmaka – a to mjesto nije „krivo“ iscrtano kao parkirališno mjesto – riskirate da vam „pauk“ odveze vozilo.

Vjerujem da se u „uređenim“ društvima ne događa da lokalna vlast ignorira propise koji se odnose na sigurnost prometa.

dipl. inž. Damir Novak, prosinca 2009. godine