Sigurno voziti

Strah me je nedjeljom ujutro upaliti radio. Jer, točno znam što ću čuti: protekle noći poginulo je u prometu toliko i toliko djevojaka i mladića u ranim dvadesetim godinama. Nekad je brojka veća, nekad manja, ali ta crna vijest nikad ne izostane.
Pa, premda već znam što slijedi, svaki put me to potrese, i svaki put se razgnjevim pitajući se: zar baš mora biti tako? Zar se to nikako ne može spriječiti?
Postoje na to dva odgovora. Jedan glasi: pa, pokušava se spriječiti, nije da se ne pokušava, postrožili smo kazne za prometne prekršaje, uveli smo nulti postotak alkohola, i što bi se još moglo učiniti? Drugi odgovor kaže: a kako ćeš spriječiti, kad su sve to luda djeca, koja su uvjerena da se nesreće događaju samo drugima, tko bi njih sve kontrolirao?
E, tu sam vas čekao! Može se kontrolirati, i te kako se može, i zato se ja toliko i ljutim što se ne kontrolira. Nemojte mi dolaziti ni s višim globama ni s nultim postotcima, jer radi se tu o nečemu drugom A to drugo nitko nikada ne poduzima, pa zato i imamo toliko mrtvih.
Jer, pazite, okolnosti nesreće svaki put su iste. Mladi s u se vraćali u mjesto A iz disko kluba u mjestu B, pa su sletjeli u kanal, ili su zbog neprilagođene brzine udarili u ogradu mosta. Uvijek se to događa u isto vrijeme, i uvijek se događa na istim mjestima, kao što se događa i uvijek istoj dobnoj skupini.

A sve se to u svakoj lokalnoj zajednici i te kako zna. Svuda se zna gdje se mladi okupljaju, zna se do koliko sati ondje ostaju, zna se gdje su ta mjesta na kojima bi mogli stradati. Pa zar je onda previše očekivati da na tim dijelovima ceste svake subote navečer budu patrole, da zaustavljaju vozače i nemilice im drapaju kazne, da ih isključuju iz prometa za svaki najsitniji prekršaj? Zar ne bi bilo logično da policija rastrubi kako upravo ondje vreba, i da tako prisili usijane glave da se malo ohlade?
A što je najvažnije, ne bi to bilo ni toliko skupo. Dovoljno bi bilo imati po jednu takvu patrolu na svakom kritičnom mjestu između jedan i pet ujutro. A i da košta malo više, pa što? Policija bi, zaboga, za vikend morala povećavati broj osoblja u službi, a ne smanjivati kao svi ostali!
Svakako nisam ja prvi došao na ovakvu ideju. Pa ako je tako zašto je onda nitko ne provodi? Dugo sam time lupao glavu, dok se nisam sjetio da ta kritična mjesta i tu subotnju noć usporedim s jednim drugim prometnim fenomenom, naime s pružnim prijelazima.
Ako imate pružni prijelaz bez rampe, pa ljudi ondje ginu, trebat će puno dok se rampa postavi. Ako strada gluha baba, rampa se neće postaviti. Ako stradaju dva pijanca, ni tada se rampa neće postaviti. Ali, ako strada autobus pun školske djece, odjednom će se naći i novac i tehničko rješenje. Drugim riječima, da bi se nešto uradilo, mora najprije netko poginuti. Mora, dapače, izginuti stanovit veći broj ljudi, pa da se nešto pomakne.
A kako je s tim pružnim prijelazima, tako je isto i s ovom groznicom subotnje večeri. Dok za jednu noć gine jedno-dvoje djece, to nikoga ne impresionira. Kad ih izgine četvoro-petoro, javnost se stane meškoljiti u svom blaženom drijemežu. Kad ih izgine osmoro, kao što se nedavno dogodilo, bruje radio i televizija i novine, ali se svejedno ništa ne događa. Što iz toga slijedi?
Slijedi da sve to nije dovoljno. Trebalo bi, izgleda, da ih izgine petnaest, dvadeset ili ne znam koliko za jednu noć, pa da se ta opasna mjesta - za koja, ponavljam, u svakom selu svi i predobro znaju - počnu nadzirati i osiguravati. Da se počne braniti te balavce od njih samih.

I zato ja sa strahom palim radio svakoga nedjeljnog jutra. Jer, bojim se da ću jednom čuti kako se taj kritični broj doista i napunio.