|
![]()
Covjek, kao bice svjesno svoje povijesti, cesto povodom nekog dogadaja iz prošlosti uprilici prigodnu svecanost, proslavu ili obljetnicu kao podsjetnik na ta minula vremena. Posebno su mu drage „okrugle“ znamenke i što je taj broj veci, to je i ta manifestacija, u pravilu, glamuroznija. Proslave rodendana, vjencanja i završenog školovanja savršen su primjer za to. Obicno potom slijede analize i rasprave oko toga što se u meduvremenu dobro (ili loše) dogodilo, te želje i ocekivanja za bolje sutra.
Najžalosnije je u svemu tome što se te žrtve ne spominju ni u kakvim državnim domjencima, prigodama, obljetnicama ili drugim događajima, što ih stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na ove druge. Ne postoji ni jedan dan u godini u kojem bi se državni dužnosnici ili politički lideri prisjetili malo i tih žrtava, te popričali sa žrtvama prometnih nesreća ili njihovim bližnjima darovali riječ utjehe. Ovako, svima njima preostaje da se sami rehabilitiraju kako znadu i umiju. Svemu tome ruku pod ruku dolaze i nezadovoljstva žrtava zbog nekvalitetnih očevida ili vještačenja prometnih nesreća, obezvrjeđivanje materijalne i nematerijalne štete od strane osiguravajućih društava, borba s dugoročnim sudskim procesima koji (često) završe u zastari ili (još češće) u nepravednoj i ponižavajućoj presudi. Općenito se žrtve u prometu dovoljno ne valorizira, čak i kada se dogodi nesreća s velikim brojem stradalih. Nitko više od javnih osoba ne spominje 22. rujna 1989. kada je na nezaštićenom željezničkom prijelazu u Pojatnom, pokraj Zaprešića, u samo nekoliko minuta poginulo čak dvanaest (12) učenika škole koji su autobusima putovali na izlet. Da je isti broj učenika kojim slučajem stradao od neprijateljske granate u doba Domovinskog rata, taj događaj nikad ne bi pao u zaborav.
Pitam se samo koliko je Hrvatskih državljana u zadnjih 20 godina izgubilo voljenu osobu, a time i mogućnost da živi sretno i zadovoljno u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj? Koliko je samo uzornih i uspješnih obitelji podleglo depresiji i razočaranju zbog gubitka ili teškog ozljeđivanja svojih članova? Koliko je samo prijateljskih ili rodbinskih slavljeničkih trenutaka poput rođendana ili imendana izgubilo značaj i smisao kada se nepremostiva tuga nadvije nad radošću sa Životom? Jedan od slavnih citata koji glasi; „Tko ne uči iz vlastite prošlosti, osuđen je činiti iste greške i u budućnosti!“ najbolje dočarava sumornu stvarnost koju donosi svakodnevnica na Hrvatskim cestama. Goran Tratnjak, siječnja 2012. godine
|
|
|
||||||||
|
|||||||||||
Autorska prava
© sigurno-voziti.net
2002 - 2025. godine.
Sva prava pridržana. |